ZNANSTVENO-ISTRAŽIVAČKI RAD U POLJOPRIVREDI HERCEGOVINE
NSTVENO-ISTRAŽIVAČKI RAD U POLJOPRIVREDI HERCEGOVINE
U VREMENU 1952-2010. GODINE
(drugo prošireno izdanje)
Nakladnik:
Federalni agromediteranski zavod
Mostar
Biskupa Čule 10
Za nakladnika:
Prof. dr. sc. Marko Ivanković
Urednik:
Dr. sc. Jakov Pehar, prof. emeritus
Autori teksta:
Dr. sc. Jakov Pehar, prof. emeritus
Prof.dr.sc. Jure Beljo
Lektor: Prof Stjepan Galić
Priprema za tisak:
Mr.Danijela Petrović
Ana Karačić, dipl.ing.agr.
Tisak: Info IM Market, Mostar
PREDGOVOR
Početkom prošlog stoljeća bilježe se prvi počeci i istraživanja u poljoprivredi Hercegovine, što je značilo ozbiljan iskorak za unapređenje i tehničko - tehnološko usavršavanje poljoprivredne proizvodnje. To se prije svega odnosilo na kulturu duhana i stočarske centre u Livnu i Gacku te vinogradarsko - voćarskom u Lastvi kod Trebinja. Na nekim oglednim poljima istraživanje kulture duhana je počelo znatno ranije. U to vrijeme se stvaraju tri znanstveno-istraživačke institucije u Bosni i Hercegovini po principu teritorijalnog ustroja. To su Duhanski institut u Mostaru koji se kasnije 1980. godine integrira sa HEPOK - istraživačkim centrom u agronomski institut, zatim Poljoprivredni institut u Sarajevu ( Butmir) i Poljoprivrednog instituta u Banja Luci. Takva regionalna podjela je opravdala svoje postojanje i veoma dobro po logici stvari, klimatskim prilikama i ostalim uvjetima pokrivala odgovarajuće proizvodnje i nije bilo potrebe za međusobnu konkurenciju. Taj model bi mogao i danas poslužiti u mnogim djelatnostima društvenog i političkog života u Bosni i Hercegovini.
Poljoprivredna praksa je svesrdno prihvatila ovakvu znanstveno-istraživačku instituciju koja je kroz izradu programa, studija i projekata unosila tehničko - tehnološke novosti i efikasno vršila transfer znanja iz svijeta a posebno događaje u zemljama mediteranskog područja. Permanentno se vršilo ulaganje u kadrove i opremu zatim međunarodnu suradnju i organiziranje znanstvenih i stručnih skupova, savjetovanja, simpozija, kongresa i izdavačke djelatnosti. Na ovaj način se postupno stvaralo prepoznatljivo ime i priznanje u okvirima domaće i inozemne stručne i znanstvene javnosti.
Na svom 58 godišnjem putu bilo je teškoća i ozbiljnih napora za opstanak ove institucije posebno u vrijeme ratnih (1992.-1995.) godina kada se radilo bez prekida i pod granatama. Teškoće u funkcioniranju su se često javljale kao osnovni problem i samo zahvaljujući volji, entuzijazmu i upornosti djelatnika Instituta uspjelo se održati, sačuvati prostore, laboratorije i ljude u onoj mjeri u kojoj je to u dobroj mjeri ovisilo o opredjeljenju svakoga pojedinca. Ova institucija je uvijek bila i članica ranije Univerziteta a kasnije Sveučilišta u Mostaru i na taj način činila sastavnicu koja je bilo isključivo znanstveno - istraživačkog profila, pa se time stvarala i mogućnost realizacije mnogih znanstveno -istraživačkih projekta, programa i studija.
Međutim potpora Sveučilišta i suradničkih organizacija iz prakse nije mogla zadovoljiti potrebe a posebno pripremu i uvođenja EU dimenzija u kompletan rad i sve ozbiljnije zahtjeve novih dostignuća što će predstavljati novu kvalitetu rada. Stoga je Federalna vlada početkom 2005. godine prihvatila ovu instituciju kao i druge iz ove oblasti kao javne državne institucije osiguravajući im egzistenciju i razvitak uvrštavanjem u budžet Federacije. To je bio jedini mogući izlaz za daljnji opstanak i ozbiljniji razvoj u smislu prijema novih kadrova, nabavke nedostajuće opreme i poboljšanja prostornih uvjeta. Danas je to Federalni agromedoteranski zavod u punom nazivu s potpuno jasnim ovlastima iz oblasti primarne poljoprivredne proizvodnje, prerade i prometa prehrambenih proizvoda.
Treba naglasiti da je ova institucija kroz cijelo vrijeme svoga postojanja imala puno problema koje su objektivno umanjivale mogućnost boljeg angažiranja u znanstvenom radu. Međutim i pored toga se može se sasvim jasno kazati da su postignuti značajni uspjesi i rezultati vrijedni pozornosti i priznanja. U dubokom uvjerenju da je ova institucija dajući svoj doprinos razvoju poljoprivrede u Hercegovini i šire opravdala svoje postojanje. % - ta obljetnica nije ni mali ni dugački period za jednu ozbiljnu instituciju ali jeste zasigurno značajan jubilej koji treba promatrati kroz vrijeme i prostor u kojem je djelovala i stvarala.
Znanost i istraživanje je takva djelatnost u kojoj nema kraja i završetka pa treba s punim pravom očekivati da će i u budućnosti ove institucije i njeni djelatnici dati još ozbiljnih doprinosa znanosti i praksi poljoprivredne djelatnosti Hercegovine i šire.
Zbog iznimnog interesa odgovarajućih institucija, zatim stručnih osoba iz ove oblasti, kao i novosti koje su se desile nakon prvog izdanja odlučili smo se za tiskanje drugog dopunjenog izdanja. Drugo izdanje monografije daje mogućnost potpunije informacije o prestavljenom radu, opremi i objekata ove institucije koja bilježi sve značajnije rezultate i događaje u poljoprivredi Hercegovine.
Mostar, 2010. godine
Slika 1
Prof. dr.sc. Marko Ivanković
Povijesni osvrt
Osnivanje Duhanskog instituta u Mostaru prije 58 godina kao prve institucije sa znanstvenim statusom u Hercegovini, službeno se vodi kao početak znanstvenoistraživačkog rada u poljoprivredi. Međutim, istraživački pa i znanstveni rad na ovom području ima mnogo dulju tradiciju. Moglo bi se reći da su temelji istraživačkog rada u poljoprivredi Hercegovine postavljeni osnivanjem pokusnih poljoprivrednih stanica prije nešto više od 120 godina, dakle ubrzo nakon dolaska Austro-Ugarske u Bosnu Hercegovinu.
U odnosu na stanje u Bosni i Hercegovini Austrija je u to vrijeme bila uređena i razvijena država. Austrijske okupacijske vlasti znale su da bez modernizacije poljoprivrede, koja je tada bila gotovo jedina gospodarska djelatnost, nema općeg napretka. Stoga su odmah nakon okupacije BiH započeli s osnivanjem poljoprivrednih pokusnih stanica kao oglednih poligona za modernu poljoprivrednu proizvodnju. Na tim stanicama su se primjenjivale za to vrijeme suvremeni agrotehnički zahvati, provodili su se pokusi s različitim sortama kultiviranog bilja i s različitim pasminama stoke, a na njima su organizirani tečajeve i obučavanje mladih proizvođača. Bilo je to embrijo istraživačkog rada na ovim prostorima.
Među četiri regionalne poljoprivredne stanice bila je i ona u Gacku, osnovana 1886. Ova stanica je bila namijenjena uglavnom za stočarstvo. Stanica je uz potrebne građevinske objekte raspolagala i s oko 570 ha zemljišta od čega je nešto manje od pola bilo na rubu Gackoga polja, a drugi dio na planini Zelengori, na nadmorskoj visini 1420 m. U stanici je pored ostale stoke bilo 40 krava, dva bika i 600 ovaca plemenitih pasmina. Uvezene plemenite ovce su križane su domaćim ovcama kako bi se ove oplemenile.
Dvije godine nakon toga, 1888. godine je osnovana Stanica za voćarstvo i vinogradarstvo u Gnojnicama kod Mostara, te vinogradarska stanica u Lastvi kod Trebinja. Stanica u Mostaru je raspolagala s 23,6 ha zemljišta, od čega je 16,8 ha bilo namijenjeno za vinograd i 5,2 ha za voćnjak. Do 1898. ovoj stanici je pripadala i voćarska škola koja je nakon toga preseljena u Konjic. Objekti koji su izgrađeni prije više od jednog stoljeća gotovo da se nisu mijenjali do prošlog rata kada su spaljeni i srušeni. Uz upravnu zgradu stanica je imala i prostor za naučnike (šegrte), štale, cisternu za vodu s pumpom te podrum kapaciteta 500 hl s potrebnom opremom za berbu i vinifikaciju. Na stanici su se ispitivale bolesti vinove loze te analize mošta i vina.
U vinogradu su uz žilavku i blatinu bile zasađene i neke strane sorte. Na površini od 1,6 ha bilo je zasađeno 80 vinskih i stolnih sorti za obuku učenika. U to vrijeme je započet proces oplemenjivanja domaćeg sortimenta Zanimljivo je da je ovaj objekt kolokvijalno nazvan Carski vinogradi i taj se naziv zadržao do danas. U voćnjaku su bile zasađene smokve, masline, bajami, breskve, trešnje, višnje i orasi i to poglavito sortiment za masovnu proizvodnju. Već tada je ispitan poluniski uzgoj i različiti tipovi krošnje.
U Lastvi je bilo 29 ha vinograda i oko 5 ha voćnjaka. Stanica je po svemu bila slična onoj u Mostaru, ali su u voćnjaku bile zasađene i neke druge vrste poput jabuke, kruške, dunje, kajsije i šljive.
Uz demonstracijski i ogledni karakter stanice su imale i edukativnu ulogu. Na njima su se obučavali mladi poljoprivrednici koji su tu boravili jednu do dvije godine kao radnici i šegrti i stjecali znanja o modernoj obradi tla, gnojivima i gnojidbi, plodoredu, sjemenu i sortama u ratarstvu, povrtlarstvu, voćarstva i vinogradarstvu, a u Gacku o različitim mjerama u stočarstvu.
Budući da je proizvodnja duhana imala veliko značenje na samo za BiH već i za Austrijsku monarhiju, jer se u Hercegovini proizvodio najkvalitetnije u cijeloj monarhiji, Austrija je nastojala tu proizvodnju poboljšati i stabilizirati. Osnivaju se uzorna odnosno demonstracijska i pokusna polja (Muster und Versuchsplantagen), najčešće kao sastavni dio otkupnih ureda i dovode stručnjaci iz drugih dijelova monarhije kako bi obučili proizvođače u kvalitetnoj proizvodnji. Na tim plantažama ispitivane su različite lijehe za proizvodnju presadnica, a organizirana je i proizvodnja sjemena. Ispitivane su i sušnice za duhan, a provođeni su pokusi s različitim sortama kako bi se dobile najbolje sorte za pojedino staništa. Među ostalim pokusnim lokacijama 1893. kupljeno je zemljište u Domanovićima, a pokusno polje je počelo raditi već sljedeće godine. Tako su se pokusi na ovoj stanici, odnosno na Muminovači koja je naslijedila objekte na Domanovićima, provodili cijelo stoljeće.
Nažalost, nakon Prvog svjetskog rata voćarske i vinogradarske stanice koje je ustrojila Austro-Ugarska nisu nastavile svoju pokusnu i edukativnu ulogu već su se pretvorile u proizvodni objekt, a u objektima u Gnojnicama bile su smještene stručne službe HEPOK-a. Pokusna služba je nastavila samo u duhanu. U Domanovićima je 1927. godine osnovana Duhanska ogledana stanica kao dio Instituta za duhan iz Prilepa, jedinog takvog instituta na području Kraljevine Jugoslavije. Uz ing. Vladimira Tišića kao direktora na stanici su zaposleni i neki mladi agronomi među kojima Pero Ivanović, Ambroz Kapor, kasnije vodeći duhanski stručnjaci, a Pero Ivanović je bio i prvi direktor Duhanskog instituta u Mostaru. Jedno od najvažnijih dostignuća ogledne stanice je izdvajanje sorti i njihovo širenje na odgovarajuća staništa. U tom razdoblju su izdvojene iz lokalnih populacija sorte hercegovačkog tipa koje su se desetljećima kasnije uzgajale na prostorima Hercegovine, Dalmacije i Crne Gore.
Osnovni istraživački i znanstveni rad u duhanu i poljoprivredi općenito započinje nakon osnivanja Duhanskog instituta 1952. god., prve takve institucije u Hercegovini. Duhanski institut je bio jedina znanstvena institucija u poljoprivredi Hercegovine sve do 1969. pa su se njegovim uslugama i rezultatima istraživanja koristile i druge djelatnosti iz oblasti poljoprivrede. Osnivanjem Istraživačkog razvojnog centra (IRC) kao radne organizacije od posebnog značaja u okviru HEPOK-a, znanstvenoistraživačka djelatnost je proširena na sve druge poljoprivredne djelatnosti.
Kad se 1980. godine cjelokupna poljoprivreda društvenoga sektora udružena u okviru jednog velikoga kombinata (APRO Hercegovina) dvije postojeće znanstvenoistraživačke organizacije integrirale su se stvarajući tako Istraživački-razvojni institut (IRI) jednu značajni instituciju, dobro ekipiranu i osposobljen za sve vrste istraživanja u poljoprivredi. Tijekom rata IRI mijenja ime u Agronomski institut da bi konačno 2006. bio registriran pod današnjim imenom kao Federalni agromediteranski zavod.
Ove institucije, od Duhanskog instituta i IRC-a do Federalnog zavoda imale su i obrazovnu funkciju, a brojni suradnici su bili predavači u visokoobrazovnim institucijama. Na Visokoj poljoprivrednoj školi, koja je jedno vrijeme djelovala u Mostaru, većinu predavača činili su suradnici Duhanskog instituta i IRC-a. S obrazovnim institucijama se sklapaju sporazumi za obrazovanje, usavršavanje i razmjenu kadrova. Nakon osnivanja Univerziteta „Džemal Bijedić" u Mostaru 1977. Duhanski institut i IRC odnosno kasnije Istraživačko razvojni institut postaju članice Univerziteta, da bi nakon osnutka Sveučilišta u Mostaru 1992. zadržao status članice Sveučilišta.
Iz ovog povijesnog osvrta koji označava 58 godina neprekinutog rada navedenih institucija vidljiva je upornost i volja ljudi da se osigura kontinuitet rada u znanosti i istraživanju u poljoprivredi. To sigurno treba zahvaliti ljudima u svim razdobljima razvitka ove institucije.